Najveća predstava na svijetu

-

„Mi smo samo dvojica čudnih
osamljenih dječaka koji žele
dohvatiti vječnost.“

Rečenica koju Elvisu upućuje Colonel Tom Parker u novom, dugo očekivanu filmu o kralju rock and rolla, u sebi nosi ključ razumijevanja cijeloga pothvata australskog redatelja Baza Luhrmanna. Ta misao najbolje sažima odnos dvojice protagonista – promućurna menedžera (Tom Hanks kamufliran masivnom šminkom i jakim „nizozemskim“ naglaskom) i njegova talentiranog štićenika (mladi i daroviti Austin Butler). Jedan bez drugoga, oni bi bili nezamislivi  i „nerealizirani“. Kao u pravoj filmskoj bajci, ta dvojica funkcioniraju s posve suprotnim moralnim predznacima. Jedan od njih lažljivac je, prevarant i manipulator, samo oličenje Zla. Drugi je, u skladu s redateljevom temeljnom idejom, ogledni primjer sveameričkog heroja unatoč svemu, mladića obasjana moralnim blaženstvom i beskompromisnom žudnjom da različite glazbene žanrove stopi u vlastiti iskaz – u rock ‘n’ roll s velikim R –i podari ga svijetu, jednom i za sva vremena.

Austin Butler u ulozi Elvisa

Za početak, Colonel u „stvarnom životu“ uopće nije bio pukovnik, ni Tom Parker. Pravim imenom Andreas Cornelis van Kuijk, Elvisov menedžer ilegalni je nizozemski useljenik odmalena fasciniran idejom o kreiranju najveće predstave na svijetu. To, dakako, nije mogao učiniti s bijelim country-pjevačem (Hank Snow prvi je njegov klijent), a još manje s autentičnim crnim rhythm and blues-izvođačem –  okolnosti brutalne rasne segregacije to nisu dopuštale ni najhrabrijima. Vizualno-zvučni spektakl i sve bogatstvo svijeta „pukovnik“ je mogao postići samo s bijelcem koji je imao glas, sirovu seksualnost i scenske kretnje crnog glazbenika. I koji „nije mogao pjevati ako se pritom ne kreće“. Upoznavši Elvisa, greatest show on Earth mogao je početi.

Ali, uz koju cijenu?

Ulogu „naratora“ Baz Luhrmann prepušta Parkeru, koji, po provjerenu receptu, u film ulazi na kraju svojega sramotnog života, onemoćao i bolestan. Priča se potom vraća na ishodišta, pa u prvome dijelu filma Luhrmann gledatelja izlaže frenetičnome nizu visoko stiliziranih, križanih flešbekova s malo pojašnjenja i mnogo efekata – odnosno nizu fragmentiranih sekvenci o Elvisovu formiranju i utjecajima. Iz tog kolaža tek je upućenijem poznavatelju geneze rock and rolla moguće razabrati o čemu je riječ.

Čini se da je Luhrmann, možda i pod pritiskom dugogodišnjih tvrdnji da je Elvis iskorištavao crnu kulturu za vlastiti umjetnički i komercijalni probitak,  naumio djelomice prekrojiti povijesne činjenice ističući crne i zanemarujući bjelačke utjecaje. Nema dvojbe da su Sister Rosetta Tharpe, Big Mama Thornton,  Mahalia Jackson i Arthur Crudup odigrali bitnu edukacijsku ulogu „zabranjenog voća“ u formiranju mladog bijelca na američkome Jugu, pa ipak, B. B. Kinga i Elvisa prikazati zamalo kao prijatelje znači u najmanju ruku pretjerivati s fikcijom: u stvarnosti, Kralj bluesa i Kralj rock ‘n’ rolla jedva su se i poznavali, vjerojatno iz glasovitih Sun studija.

Ovako ispada da su gospel i blues jedina bitna Elvisova nadahnuća – scenu u kojoj Elvis iz dječačkih dana (Chaydon Jay) upada u duboki trans promatrajući afroamerički spiritualni obred redatelj ponavlja kao svojevrsni lajtmotiv. S druge pak strane, country-glazba bez koje je Presleyjev uspon nemoguće i zamisliti, u filmu je ostala u sjeni.

Kad „pravi“ i filmski Elvis u općepoznatom slijedu događaja drskom seksualnošću i energijom novoga žanra sredinom 50-ih protrese Ameriku, popkulturna slika svijeta mijenja se preko noći. Tomu se uzalud suprotstavljaju ondašnji hodajući simboli rasne segregacije (senator Mississippija James Eastland, glumi ga Nicholas Bell), a sliku Elvisa kao ikone koja je uvijek na „pravoj strani povijesti“ redatelj multiplicira tijekom čitavog filma. Izvedba skladbe If I Can Dream (nadahnute ubojstvima Martina Luthera Kinga i Roberta Kenneyja, iz Elvisova povratničkog nastupa ‘68) doista je jedno od sugestivnijih mjesta u filmu.

Ubačeni hip-hop-fragmenti očito učvršćuju redateljevu poruku o kraljevoj proročki-afirmativnoj poziciji spram afroameričke kulture. U toj namjeri kao da se zaboravio fokusirati na naraciju, pa u blještavu klupku događaja gledatelj uzalud  pokušava razmrsiti niti: je li ovo klasična Elvisova biografija, raskošno dizajnirana fantazija, Parkerov cjeloživotni blues ili pak Presleyjev život ispričan isključivo iz pukovnikove vizure? Bilo kako bilo, dolazak hipijevske kontrakulture, a s njome i „dugokosih radikala“, Elvisa baca u nove nevolje, a nove okolnosti pogoršavaju ionako nezdrav odnos manipulatora i žrtve. Začudo, razdoblje razvikanoga Presleyjeva angažmana u Las Vegasu prikazano je uvjerljivije od meteorskog uspona; u drugom, refleksivnijem dijelu filma napokon saznajemo i zbog čega je Parker uporno odbijao Elvisa povesti na europsku turneju.

Revizionistički nasrtaji na povijesne činjenice nisu jedina mana u cjelini zabavna (pseudo)biopica. Luhrmann zna biti i neobično površan. Presleyjev odnos sa suprugom Priscillom – koju upoznaje 1959. u vojnoj bazi u Zapadnoj Njemačkoj, kamo ga, saznajemo, po kazni šalju – lišen je dubine. O Elvisovu odnosu s drugim ženama nema ni slova – vjerojatno bi se time narušila slika Kraljeve moralne perfekcije koju Luhrmann gradi od prvih kadrova. U filmu nema mjesta ni neugodnoj činjenici da je Priscilli u trenutku njihovih prvih susreta bilo tek četrnaest godina. Scena s predsjednikom Nixonom navodno je snimljena – ali izostavljena.

Premda se Luhrmannovi napori često mogu podvesti pod staru formulu „mnogo stila, malo sadržaja“, bilo bi odveć strogo film otpisati kao još jednu ekstravagantnu, vješto vizualiziranu hagiografiju. Pjesme su pametno odabrane i sjajno ugrađene u priču. Od That’s All Right Mama, Hound Dog i Suspicious Minds, do melankoličnih balada In The Ghetto i Unchained Melody – soundtrack je očekivano besprijekoran. I konačno, u briljantnom i savršeno režiranu finalu napokon dolazimo do svega ljudskog i ranjivog u Elvisu, do pokretačke snage glazbe i „nesputane melodije“ oslobođene bilo kakvih privatnih okova i društvenih stega. Do pročišćenih emocija iza kojih proviruje veća, složenija slika ne jednog, nego dva ukrštena i na različite načine unikatna životna puta.